Propaganda i cenzura KPK

Kampanja propagande ispunjena mržnjom enormnih razmjera bila je ključna za progon Falun Gonga.

Pod direktivom prikladno nazvanog Ministarstva propagande, kineska državna televizija odmah je pokrenula maratone dezinformacija, emitujući klevetničke napade na meditacijsku grupu 24 sata dnevno.

Kako bi ciljala cijelo društvo, propaganda se proširila kroz svaki zamisliv medij: državne radio stanice, novine, bilborde, stripove, postere, filmove, TV serije, pa čak i pozorišne predstave. „Peking je intenzivirao kampanju do usijanja, bombardujući građane starim propagandnim ratom komunističkog stila”, izvijestio je The Wall Street Journal 13. februara 2001.

Clive Ansley, cijenjeni advokat koji je 14 godina radio i predavao u Kini, šalio se sa svojim kineskim kolegama da je jedina istinita stvar u kineskim medijima datum. Ansley, gostujući profesor na univerzitetu Fudan u Šangaju, radio je i predavao međunarodno ekonomsko pravo na univerzitetu Jiaotong u Šangaju i živio je u Kini 14 godina.

Nakon što je progon Falun Gonga zvanično počeo 20. jula 1999, Ansley je svjedočio da je svakodnevno bio očevidac „najekstremnije kampanje nepatvorene mržnje” koju je ikada vidio u kineskim štampanim i televizijskim medijima, uključujući programe za mlade, kulturne prezentacije, stripove i vijesti.

Ono što ga je podjednako šokiralo bilo je kako njegovi visokoobrazovani kolege mogu nasjesti na iste propagandne taktike u medijima kojima su se svi u prošlosti smijali. Tada je znao da se ova kampanja razlikuje od ostalih.

KPK je prvobitno koristila svoje državne medije za promovisanje Falun Gonga zbog njegovih zdravstvenih koristi i uzdizanja morala društva. Falun Gong je bio poštovan, nagrađivan i hvaljen od strane vladinih tijela, uključujući Biro za javnu sigurnost, koji je hvalio Falun Gong zbog „promovisanja tradicionalnih vrlina kineskog naroda u borbi protiv kriminala, čuvanja društvenog poretka i sigurnosti, te promovisanja poštenja u društvu.” Biro za javnu sigurnost je čak pozvao Li Hongzhija, osnivača Falun Gonga, da održi seminar o Falun Gongu u prostorijama biroa 1993. godine, što je on prihvatio.

Stručnjaci za Kinu smatraju da je brzi rast Falun Gonga iznenadio tadašnjeg šefa Partije Jiang Zemina, koji je vrtoglavu popularnost Falun Gonga i njegova budistička načela Istinitosti-Dobrodušnosti-Tolerancije smatrao egzistencijalnom prijetnjom doktrinama KPK o ateizmu, klasnoj borbi i nasilnoj revoluciji. Stoga je 20. jula 1999. Jiang pokrenuo svoju kampanju progona i propagande, zahtijevajući da režim „upotrijebi sve neophodne mjere za eliminaciju Falun Gonga.”

Članak u Washington Postu iz 1999. izvijestio je da je Jiang naredio da se Falun Gong označi „kultom”, a zatim zahtijevao donošenje zakona o zabrani kultova. David Ownby, vodeći naučnik za kineske religije, napominje: „Čitavo pitanje navodne kultske prirode Falun Gonga bilo je od samog početka skretanje pažnje, kojim je kineska država vješto manipulisala kako bi oslabila privlačnost Falun Gonga i efikasnost aktivnosti grupe izvan Kine.”

2017. godine izvještaj organizacije Freedom House pod nazivom Bitka za duh Kine naveo je da se etiketa „zli kult” protiv Falun Gonga pojavila u partijskom diskursu tek u oktobru 1999, mjesecima nakon početka represije, što sugeriše da je termin primijenjen retroaktivno u pokušaju da se opravda nasilna, iracionalna kampanja koja je izazivala međunarodne i domaće kritike.

2014. godine članak BBC News China izvijestio je da, 13 godina nakon početka progona, Falun Gong još uvijek nije bio ni na jednoj zvaničnoj listi „zlih kultova” u Kini. Ozbiljnost progona, uključujući širenje dehumanizujućih poruka, međutim, nije jenjavala.

Neki međunarodni mediji odlučili su usvojiti jezik počinilaca uključivanjem etiketa KPK „kult” i „zli” u izvještavanje o Falun Gongu, možda pod izgovorom „balansiranog izvještavanja”. Kanadski advokat za ljudska prava David Matas objašnjava da upotreba propagandnih termina radi kontekstualizacije onoga što propagandista misli potvrđuje propagandu i propagandistu, čime se daje kredibilitet kleveti i pomaže u ugnjetavanju. Nijedan medij danas ne bi izvještavao o tome kako je Hitler označio jevrejski narod.

Kada novinari koriste etikete koje je stvorio tiranski režim kako bi demonizovali potlačene, oni dovode u opasnost nevine živote. Važno je da novinari i čitaoci jasno razumiju šta su termini za demonizaciju — alati ugnjetavanja, a ne iskreni pokušaji karakterizacije i ne validno izvještavanje. Odstupanje od istine jednostavno omogućava da kineska Komunistička partija koristi medije za proširenje dosega svoje propagande i svoje sposobnosti da vrši ugnjetavanje.

U godini 2000. činilo se da progon gubi srca i umove ljudi u Kini. Uz to, međunarodna zajednica je vidjela Falun Gong kao još jednu viktimizovanu grupu napadnutu od strane najvećeg svjetskog kršitelja ljudskih prava. Ali sve se promijenilo 23. januara 2001, kada je glasnogovornik Komunističke partije, novinska agencija Xinhua, lažno tvrdila da je pet praktikanata Falun Gonga, uključujući 12-godišnju djevojčicu, pokušalo da „uđe u raj” samospaljivanjem na Trgu Tiananmen. (Vidi rubriku: „Pekinška smrtonosna obmana.”)

Cijeli dan, jezivi video snimci i slike emitovani su kroz svake novine, časopis, radio i TV stanicu u Kini. Prikazivali su teško opečenu i osakaćenu djevojčicu kako leži na nosilima, lica i usana ugljenisanih u crno, kako cvili: „Mama, mama.”

Nekoliko dana kasnije, izvještaji zapadnih medija počeli su otkrivati ogromne rupe u priči koje su ukazivale na vladinu zavjeru. CNN-ov reporter koji je bio na licu mjesta nikada nije vidio 12-godišnju djevojčicu na toj lokaciji. Za istraživački izvještaj The Washington Posta pod naslovom „Ljudska vatra raspiruje kinesku misteriju”, reporter je intervjuisao komšije 12-godišnjakinje i njene majke, koja je preminula na mjestu događaja. Komšije su rekle da je majka imala psihičke probleme i da „niko nikada nije vidio da ona praktikuje Falun Gong.”

Međutim, ništa nije moglo zaustaviti moć te strašne priče o samospaljivanju. Ono što se na Zapadu nekada smatralo miroljubivom meditacijskom grupom i žrtvom represivnog režima, sada je viđeno kao marginalna grupa, i to potencijalno kontroverzna.

Između 1999. i 2001. medijski nadzornici kao što su Reporteri bez granica postajali su sve zabrinutiji zbog nemogućnosti izvještavanja o Falun Gongu u Kini te hapšenja i uznemiravanja novinara koji su to pokušavali.

Neki od uspješnih novinara bili su John Pomfret i Philip Pan iz The Washington Posta. U avgustu 2001. objavili su članak pod naslovom „Mučenje uništava Falun Gong, Kina sistematski iskorjenjuje grupu.” Tajno su intervjuisali vladinog zvaničnika koji je razotkrio tri sastojka koja režim koristi protiv Falun Gonga.

Prvi sastojak bilo je odobravanje široko rasprostranjenog nasilja od strane KPK protiv praktikanata Falun Gonga. Drugi su bile intenzivne sesije ispiranja mozga kako bi praktikanti odustali od svoje vjere. A treći i najvažniji bila je propagandna kampanja visokog pritiska. Kako se kinesko društvo okrenulo protiv Falun Gonga nakon insceniranog samospaljivanja na Trgu Tiananmen, pritisak na praktikante da se odreknu svojih uvjerenja se povećao, i režimu je postalo lakše koristiti nasilje protiv onih koji to nisu učinili.

„Svaki aspekt kampanje je kritičan”, rekao je zvaničnik za The Post. „Čisto nasilje ne funkcioniše. Ni samo proučavanje ne funkcioniše. I ništa od ovoga ne bi funkcionisalo da propaganda nije počela mijenjati način na koji javnost razmišlja. Potrebna su vam sva tri. To je ono što su shvatili.”

Pored kontrole narativa, lideri KPK su iz iskustva znali da moraju spriječiti mase da imaju pristup široj slici i slobodnom protoku informacija. Internet cenzura je glavna briga za KPK od 2000. godine. Stvorili su najveći sistem zaštitnog zida na svijetu kao dio projekta Zlatni štit. Nije iznenađujuće da su sve web stranice povezane s Falun Gongom blokirane, uključujući u jednom trenutku i web stranicu MIT-a, jer ona ugošćuje klub Falun Gonga na MIT-u.

Studija Harvarda iz 2016. izvijestila je o ovom nalazu: „Dugo se sumnjalo da kineska vlada zapošljava čak 2 miliona ljudi kako bi potajno ubacivali ogroman broj pseudonimnih i drugih obmanjujućih napisa u tok stvarnih objava na društvenim mrežama, kao da su to istinska mišljenja običnih ljudi. ... Procjenjujemo da vlada fabrikuje i objavljuje oko 448 miliona komentara na društvenim mrežama godišnje.”

Ovi online komentatori se nazivaju „partija od 50 centi” jer su navodno plaćeni 50 centi za svaku objavu. Njihov je posao podsticanje mržnje, širenje dezinformacija i promovisanje državne propagande protiv Falun Gonga.

Praktikanti Falun Gonga su se odupirali naletu neistina o njima svojom hrabrošću, domišljatošću i tehničkim znanjem: priključivali su se na državne kablovske televizijske mreže kako bi emitovali video snimke koji govore istinu, izumili su i distribuirali softver za zaobilaženje internet blokade, vješali transparente po drveću, te proizvodili i distribuirali CD-ove, DVD-ove, letke i brošure — sve kako bi istina stigla do kineskog naroda. Zbog ovih naizgled jednostavnih djela, mnogi su oteti i mučeni, a mnogi su preminuli u pritvoru.

Riječima kongresmena SAD-a Chrisa Smitha: „Praktikanti Falun Gonga su bili veliki svjedoci hrabrosti i mira.”